Jun 22, 2009

Rtanj, planina koje se Srbi plaše

Nebeska gora južnih Karpata oduvek u Srbiji oduševljava ljude, pleni i zastrašuje. O ovoj planini raspredaju se najmisterioznije priče, što i nije čudo jer su današnji meštani na neki način - vanzemaljci

Rtanj
Kada se kod Paraćina siđe s autoputa i krene ka istoku Srbije, najpre valja preći preko Čestobrodice. Doduše, strmina i nije naročito velika, leti se skoro i ne oseti, ali zimi, kad mećava zafijuče i kolovoz se zabeli, i te kako zna da namuči i vozilo i vozača. Ovuda su, kažu, nekada prolazili karavani, zaprežna kola i putnici i bog zna koliko ih je baš ovde zastalo, predahnulo i u nedra bele smrti se otisnulo.

Čestobrodica je, po mnogima, i predvorje istoka, tajanstvenog, magičnog i nadasve živopisnog dela Srbije. Upravo se s njenog vrha raspršuje pogled ka Staroj planini, Tupižnici, Crnom vrhu i drugim homoljskim gorama. Ipak, bez obzira na to da li je reč o starosedeocima ili putnicima kojima je ovo prvina, pogled im bez izuzetka najpre privuče Rtanj. Planina piramidalnog oblika, zagasli vulkan, mistična grobnica drevnih božanstava ili samo jedna od planetarnih stanica svemirskih brodova? Teško je reći. Ipak, otkako je sveta i veka, ova nebeska gora oduševljava ljude, pleni i zastrašuje. A i straha, jamačno, može biti svakojakog. Od onog iskonskog, pradedovskog straha od nepoznatog, pa sve do one obične, stečene bojazni i od same spoznaje.

O Rtnju su se oduvek raspredale priče i legende. Počev od kazivanja o misterioznim, plamtećim kuglama koje se povremeno spuštaju s vrha, pa sve do priča o neobičnim i nikad nerazjašnjenim nesrećama. Pričalo se i o tajanstvenom zvuku vetra, čudnim promenama temperature i o jamama bezdnanicama. Pričalo se naširoko i nadugačko, i svako bi, po običaju, dodao i poneki novi, čudesni detalj. Tako bi priča bubrila k'o kvasac, dobijala fantastične obrise i prenosila se s kolena na koleno. Neke da straši, druge da zasmejava. A opet, pričaju oni odvažniji, svemu je kriv neobičan izgled ove planine koji podseća na egipatsku grobnicu faraona i koju je neko, ko zna kada i ko zna kako, preneo baš ovde.

Rtanj je, zapravo, južni ogranak Karpata, masivni krečnjački greben koji se dužinom od oko sedam kilometara prostire od istoka ka zapadu. Od Sokobanje ga deli 28, od autoputa četrdesetak, a od Beograda više od 200 kilometara. I pored toga, kažu poznavaoci, svako će u praskozorje vedrog dana, s najvišeg rtanjskog vrha videti Kalemegdan i ušće Save u Dunav. Nismo proverili, a nismo ni poranili. Umesto ka vrhu, najpre smo krenuli ka njegovom podnožju.
Vojkan Milićević, naš domaćin i vodič, poveo nas je u Krivi Vir, selo poznato po odličnom siru, dobrim ljudima i hirovitim rekama. Istorija ga pamti i po tome što je u njemu, davne 1883. godine, planula Timočka buna, a danas ga, kažu, najviše posećuju zbog toplih vrela i prelepih izvora. Baš ovde počinje i Crni Timok, rečica koja se osamdesetak kilometara dalje, pred vratima samog Zaječara, spaja s Belim Timokom i zajedno s njim čini onaj veći, najveći Timok. Nismo pitali zašto je "crn", ali je činjenica da je mnoge zavio u crno. Među njima, i pesnika Vojislava Ilića Mlađeg, našeg proslavljenog liričara i boema, čije stihove i danas čitamo na ulazu u Srpsko vojničko groblje na Zejtinliku.

Sećanja kažu da je mlađani pesnik, u trenucima teškog rastrojstva i razdiruće ljubomore, s litice iznad izvora najpre gurnuo svoju prelepu suprugu, a zatim je i sebe pokušao da ubije sekući vene na rukama. Srećom, u poslednjem trenutku su ga spasli vodeničar i grupa seljana, a uspomenu na ovaj događaj Ilić je kasnije verno pretočio u stihove pesama "Zvoni ", "Nad izvorom Timoka" i "Noćna svirka". Šta je prethodilo ovom tragičnom naumu? Kažu da je pesnik tada službovao u Pomoravlju, a njegova supruga je bila učiteljica u Krivom Viru. Jednom prilikom je poštanskom kočijom krenuo da je poseti, a usput je sustigao i jednog Krivovirca. Ne znajući o kome je reč, seljak se raspričao o dešavanjima u selu pomenuvši i učiteljicu. Rekao je da je lepa i dobra, ali i to da se šuška da je u vezi s mlađim kolegom. Nesrećnom Vojislavu nije trebalo mnogo. Uskoro se i sam uverio u istinitost priče pa mu se ovaj očajnički potez učinio jedinim rešenjem da prekrati životne jade.

Izvor Crnog Timoka ni drugima nije doneo sreću. Pećina iz koje voda izbija i danas zovu Jovankina rupa, po još jednoj nevernici kojoj je suprug ovde presudio, a u Krivom Viru i danas pamte nesrećnu ljubav jednog meštanina i njegove lepe ali znatno mlađe izabranice. S obzirom na razliku u godinama, kao i na činjenicu da je on već bio u braku, nije bilo načina da se njihova ljubav obelodani i do kraja ostvari. Ne mogavši više da se kriju, još manje da se razdvoje, odlučili su da zajedno skoče u bezdno kraj izvora.

Crna reka, do čijeg se izvorišta i danas stiže uz pomoć konopa niz oštru liticu, kao da i ne haje za ove priče. Plahovito i bučno žuri niz Crnorečku kotlinu povremeno plaveći i drobeći sve pred sobom. Leti se, kažu, malo primiri i povuče u plitko korito, ali je brojni rtanjski izvori daruju takvim obiljem vode da se ne pamti da je ikada presušila.

Reka protiče uz severnu, strmiju stranu planine. U samom podnožju Rtnja, na raskrsnici puteva ka Boljevcu i Sokobanji, pre nekoliko godina je otvoren i motel "Rtanj". Najpre je bio samo konačište za umorne putnike, ali je preduzimljivi vlasnik rešio da pokrene i ono što mnogi ovde smatraju jedinom privrednom šansom - turizam. U toku je izgradnja velikog etno-sela, uređene su pešačke i trim-staze, postavljeni su tereni za tenis i druge sportove. Međutim, da profit ne mora da bude jedini cilj i pokretačka snaga, da postoji želja da se mlađim naraštajima Boljevaca i okoline ostavi i nešto trajnije i vrednije, potvrđuje i namera Dragana Balaševića, vlasnika objekta, da ovde podigne i mali hram. Radovi su poodmakli, crkva je posvećena svetim Makavejima, a gradi se svega pedesetak metara dalje od mesta na kojem je svojevremeno bila i stara bogomolja posvećena istim svecima. Srušena je sredinom šezdesetih godina prošloga veka jer se, kako ovde kažu, "namerno" našla na trasi novog puta, što nekadašnje vlasti, jelte, nisu mogle da tolerišu.

Vanzemaljci i Minh
Uspon Rtnja je neraskidovo vezan za porodicu Minh, zapravo Samuila Minha, koji je 1870. godine stigao iz Moravske u Paraćin. Tu je otvorio fabriku tekstila, a uporedo se zanimao i za rudarstvo. Početkom veka, tačnije 1902. godine, došao je na Rtanj i otvorio rudnik, a ubrzo je izgradio i seperaciju, električnu centralu, rudničku železnicu, flotaciju... Ono po čemu će Rtanjci i danas pamtiti gospodina Samuila i njegove sinove - Juliusa, Aleksandra i Adolfa - svakako je briga za njihove radnike. Zbog njih i njihove dece otvorena je privatna škola, ambulanta, bolnica i bioskop, a građeni su i udobni radnički stanovi. Minhovi su vodili računa i o samom naselju pa je ovde na četrdesetak hektara podignut velelepni park sa oko 150 vrsta drveća, rastinja i brojnog cveća. Izgrađen je i Sokolski dom, uređeni su skijaški tereni, jednom rečju, varošica je cvetala.
A onda je došlo oslobođenje. Rudnici su nacionalizovani, Minhovi su proterani, a dvadesetak godina kasnije, zatvoreno je i samo okno. Dok se ne pojavi neki novi i predani Minh, vanzemaljci će ovde biti češći gosti nego domaći turisti.

Srušena kapela
Na Šiljku, najvišem vrhu Rtnja, i danas se mogu videti ostaci srušene kapele posvećene svetom Đorđu. Podignuta je početkom tridesetih godina prošloga veka u znak sećanja na Juliusa Minha, sina prvobitnog vlasnika rudnika. Nažalost, pre dvadesetak godina grupa neznanih vandala je minirala hram verujući da se ispod njegovih temelja pronaći zlato. Naravno, nisu pronašli ništa.

Piše: Vlada Arsić

1 comment: